Nothing more but a fuckin' EGOTRIP..
srijeda, 22.03.2006.
Those little things you say when words mean so much
|
Ne znam. Ne jebeno znam. Odlučila sam prestati psovati, mhm, da da. Uvijek sam mislila da o svojim emocijama afekta prema nekom javno progovaraju slabići, pišu oni koji su apslutno nadareni ili oni koji si apsolutno nenadareni, nikad nisam shvaćala kako netko može na blogu JAVNO progovarati o svojoj ljubavi prema nekome. Sad znam. Znam. Osjećam. Po prvi put. VOLIM. U najpunijem smislu te riječi. Uvijek sam mislila da kad netko mojih godina kaže da voli nekoga da ustvari kenjari jer pobogu kako bi jedno 18-godišnje dijete moglo poimati što je to ljubav?! Voljeti nekoga... to prelazi sve granice ovog svijeta, realnog, logičkog, proračunatog, pod našim utjecajem. Uvijek sam žalila te ljude jer sam mislila da su to jadnici u zabludi koji jednostavno ne mogu pojmiti određene stvari.. And I was so fucking wrong. Jer to stvarno je osjećaj koji pokreće. Hmmm, da, ja upravo pišem o tome koliko volim. Začuđujem i samu sebe. Ma koliko to god patetično i gnjusno zvučalo, tako je. Upravo me zvao s koncerta Depeche Modea da čujem 'Personal Jesus', 'Enjoy the silence'.. Ispunjuje me, nadopunjuje, uz njega se osjećam sigurno, presretno, just in place... Znate ono kad jednog nedjeljnog popodneva zaspete uz nekoga i kad dođe vrijeme za ustati se ne možete koliko je ugodno, koliko paše, koliko je baš to to. Kad je on taj kod kojeg se stvari odvijaju unatoč zdravom razumu. Kad riječi napokon nemaju smisla same po sebi. Jer ima toliko toga neizrečenog iza njih. I could never imagine my world without you now. Never ever. |
- 23:13 - Comment? No comment? (10) -
utorak, 14.03.2006.
So many questions, so little time.
|
Ima puno toga, dapače previše. Sjećate li se onog vremena, ili ga pak kao i ja sad proživljavate, ili ukoliko ste mlađi-potrefit će i vas, bez brige.. Naime pričam o zadnja 3 mjeseca srednje škole. Dobivanje zadnjih ocjena, pisanje hrpe ispita, pisanje maturalne radnje, organiziranje maturalne zabave, raznorazna natjecanja, lidrana, pisanje za školske listove, informiranje oko faksova što bi trebalo rezultirati odabirom najpogodnijeg, pripreme za isti i ukoliko se to još i pogodi sa školovanjem u drugom gradu koje funkcionira na principu: radni tjedan=u školi/domu tj. u Pazinu a vikend=doma tj. U Umagu što bi značilo da sav svoj privatni život treba doslovno nagurati u 2 i pol dana tj. viđanje sa dečkom koji živi u gradu udaljenom 300km, održavanje normalnog odnosa s inače nerazdvojnim društvom, odlasci na konceve, prisustvovanje rođendanima kojima ovo doba godine obiluje, bivanje pratilja ili samo uzvanik na maturalnim zabavama. itd itd. itd a da i ne spominjem da bi bilo lijepo pronaći tu i tamo koju minuticu za sebe ili nedajbože za provesti malo vremena sa majčicom, tatom i sestrom s kojima su ovo praktički zadnji mjeseci suživota jer se kasnije ide na fax u ZG i doma te polako prekriže i otpile, no dobro, to je jedna savim druga tema. As you can see, "pomalo" pretrpano. I naporno. I'm fed up. Tako da jednostavno, pure & simple, nemam vremena za blog. Neću pisati neke bezvezne kvazipostove tek toliko da nešto napišem, neću ni zatvoriti blog jer ću ga početi redovitije pisati čim uhvatim vremena a i nekako sam se emotivno vezala za njega. Pa eto, ovo je za one koji su se možda i zapitali 'Što se to pobogu događa s veiom?' "Evo na što sam došao, da bi najobičniji događaj postao pustolovina, treba, i dovoljno je, da se ispripovijeda. Upravo to obmanjuje ljude: čovjek je uvijek pričalo priča; on živi okružen svojim pričama i tuđim pričama, on vidi kroz njih sve što mu se događa, te nastoji doživljavati svoj život tako, kao da ga priča. Ali se mora birati: Živjeti ili pričati." ~J.P.Sartre 'Mučnina'~ |
- 21:16 - Comment? No comment? (15) -
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||